Brakovi danas sve češće pucaju jer partneri imaju previsoka očekivanja

pročitaj više

Sandra je bila inspiracija umjetniku i današnjem saputniku: LUCKASTI SLIKAR PROMIJENIO MI JE ŽIVOT

Iz kategorije: Najljepše ljubavne priče

Objavljeno: 28.04.2014

Za pregled fotogalerije u većoj rezoluciji kliknite ovdje

Probijajući se kroz gužvu, stigli smo i do slikara. Čim sam ugledala njegova leđa, iako su bila u sakou, meni su ta ramena imala poznato držanje. Kada su nam se pogledi sreli, zadrhtala mi je cijel utroba. Naš slikar! Moj slikar! Muškarac s kojim sam se danima svađala i vodila hladni rat, stajao je preda mnom. U elegantnom odijelu, u stranom gradu, sa čašom u ruci, smješka se jednako zbunjeno kao i ja.

Ne znam kako se osjećaju ostali tek diplomirani ekonomisti kada dobiju posao; znam samo da sam se ja osjećala redivno.Diploma je bila u džepu, posao osiguran i činilo mi se da mogu dohvatiti zvijezde s neba. Dobro, znala sam da posao nisam dobila sama svojom zaslugom, da je tu i tatin ugled odigrao ugled, no činila sam se sama sebi vrlo važnom. Niko mi nije bio ravan jer sam ostvarila svoje snove i postigla sve što sam željela.

Diplomirala sam na fakultetu koji sam sama odabrala i dobila posao koji sam oduvijek željelela. Mogu ljudi misliti što žele o odjeći i ljudima, ali postoje radna mjesta na kojima se i odjećom mora pokazati o kakvoj je tvrtki riječ. Tako sam i ja svojom odjećom željela svima obznaniti da sam postala „neko i nešto“. Jeftinu studentsku odjeću zamijenila sam onom s potpisom. Posebna strast bile su mi cipele. Bilo ih je svih boja i vrsta, ali najviše onih elegantnih, s visokom potpeticom. U njima sam svijet doslovce gledala s visine. A i posao mi je bio da komuniciram s važnim poslovnim partnerima i gostima. Trebalo im je odmah dati na znanje da smo hotel s tradicijom, ali i s mladim sposobnim kadrom koji zna šta želi.

Jednog jutra zasmetala mi je grupica ljudi okupljenih oko nečega nasuprot našem hotelu. Nisu pravili nered, ali su znatiželjno promatrali nešto. I sama sam poželjela vidjeti o čemu je riječ, ali sam se u posljednji trenutak trznula. Ne priliči valjda osobi moga ranga gurati se među znatiželjnike na ulici. Poslat ću radije portira ili nekog od osoblja da vidi kakva je to gužva ispred našeg hotela, odlucila sam. Portir se vratio s vješću da ljudi s velikim zanimanjem promatraju kako jedan slikar izrađuje portrete prolaznika.

- Ne samo da lijepo slika nego je i duhovit. Smije se i šali – izvjestio je portir.

- Protiv umjetnosti nemam ništa. Naprotiv, dobre slike oplemenjuju prostor, ali nisam baš oduševljena da nam se uz hotel smijesti šarlatan koji više računa na milostinju od naših gostiju, nego na pravu zaradu - rekla sam kolegi s kojim sam djelila ured.

- Možda i nije bezveznjak – odvratio je on dobrodušno.

– Ne vjerujem. Da nešto vrijedi imao bi svoj atelje i ne bi slikao na ulici i zabavljao ljude. Mislim da bi smo ga trebali zamoliti da ode – ustrajala sam.

- Tvoja je ideja, smiješ je realizirati – nasmješio se kolega i nastavio svoj posao.

- I hoću, ali ne danas. Sutra ću to obaviti .


Ponos mi nije dopuštao da slikaru priznam da sam došla samo zbog njega, nego sam se odlučila praviti slučajnim prolaznikom.

Drugog dana, međutim, nisam imala što vidjeti. Platno pokraj slikara bilo je prazno, boje zapakovane, a on je bio blaženo zavaljen u naslonač. Otrcanim slamnatim šeširom pokrio je oči i dremuckao. Ponašao se kao da je na plaži. Ovaj ne samo da je ulično mazalo, nego je i lijeno ulično mazalo, zaključila sam.

- Dobar dan! – pozdravila sam glasno. – Potrebna mi je slika za spavaću sobu pa sam pomislila da ću možda nešto takvo naći kod vas – slagala sam. – Soba mi je sva u plavim tonovima.

- Vi biste dakle nešto plavo – lijeno je odgovorio. - Recite mi koje su vam dimenzije potrebne pa ću vam reći u kojem se dućanu takve prodaju. Ja takvu robu ne držim - u njegovom sam glasu osjetila podsmijeh.

- A kakvu vi držite i imate li uopće dućan, molit ću lijepo?

- Vidite, ja nisam trgovac, nego slikar. Umjetnik koji slika slike – rekao je oštro.

- To vam mogu povjerovati samo na riječ. Danas još niste ni kistom maknuli. Bit će da još niste dobili nikakvu narudžbu za novu sliku, jer svi bi najradije htjeli vidjeti kako radite pa tek onda nešto naručiti. Niko ne želi kupiti mačka u vreći.

- Varate se, gospođo ili gospođice. Sve svoje mačke, one u vreći i one bez vreće, jučer sam prodao. Uzeo ih je jedan galerist koji se razumije u mačke, a pomalo i u slike.

- I sad ste na ovom suncu ostali samo vi. Sunčate se i razmišljate bi li ste i danas radili.

- Upravo tako. Čekam da mi dođe inspiracija, a to se ne događa po narudžbi i svaki dan s početkom radnog vremena.

- Ma ko bi to rekao! Uvijek sam zamišljala da slikari iamju atelje i da ne traže inspiraciju izležavajući se po neprikladnim mjestima – odlučila sam dotaknuti pravi razlog mog dolaska.

- E, pogrešno ste zamišljali i slikare i njihov rad, i prikladna mjesta. A i ono s inspiracijom nije vam najpametnije. Ja, eto, upravo ovo mjesto smatram prikladnim i za ljenčarenje i za inspiraciju. S jedne strane gledam more i otoke, a s druge mi stare kuće pričaju puno toga. Eno vidite dole barke iz kojih ljudi prodaju maslinovo ulje, blitvu, krompir, paradaiz... Sve u svemu odavde vidim pravi život. Onda se opet malo okrenem pa vidim hotel i ljude koje koji ulaze i izlaze, a da o tom životu nemaju pojma.Vidim one što su se cijele godine ubijali poslom da bi sad uhvatili djelić ljepote, vidim one što nikad ništa nisu pošteno radili, pa one koji ovamo nisu ni trebali dolaziti jer sve što ih zanima mogu vidjeti i na monografijama. Ali ne! Oni su se došli ovdje fotografirati da bi poslije prijateljima rekli gdje su bili. A, bogme, često sretnem i one što slike i knjige kupuju na metre, onda one...

- Zaustavite se malo, gospodine. Ne čini li vam se da ste malo pretjerali.

- Eto ti sad, ja pretjerao! Pa nisam ja vas došao uznemiravati, nego vi mene. Najprije me povučete za jezik, a poslije ne dopuštate da dovršim misao.

- Ma s vama se ne isplati razgovarati! – rekla sam ljutito.- Oprostite na smetnji. Pogriješila sam što sam se uopće upuštala u razgovor.

- Uopće niste pogriješili. Ljudi danas premalo razgovaraju. I to je jedan od razloga što volim raditi na ulici. Osim toga, vjerovali ili ne, meni je ovaj razgovor bio važan. Probudio me. Došla mi je inspiracija. I to neobična. U boji, plava inspiracija! Jeli vam iko ikada rekao da imate prekrasne oči, boje ovog podneblja? Kao da su dio mora i neba.

- Prestanite molim vas, s tim glupostima! - odgovorila sam zbunjeno.

- Nisu to gluposti, nego inspiracija.Važna stvar u životu svakog čovjeka, a posebno umjetnika. Sjedite pokraj mene, želim zabilježiti vaš plavi pogled.

- Ne pada mi na pamet biti model na ulici

- Možemo to učiniti i negdje drugo, važno je da je dan lijep i da vi zadržite tu boju u očima.

- E sad ste stvarno pretjerali. Doviđenja!

Dok sam odlazila, doviknuo je:

- Ako se predomislite, ja sam tu. Čekam vas. Lakše je slikati modela nego po sjećanju.

Rashlađeni uređaj nije mogao rashladiti vrućinu koja me obuzela.

- No kakav je rezultat razgovora sa slikarom?- upitao me Mihovil kada sam se vratila u ured. – O kakvom je slikaru riječ?

- O drskom - odgovorila sam kratko.- Slike nisam vidjela.

- Eto još te i oneraspoložio. Može li to popraviti jedan izlazak?- nastavio je - Kod barba Ante uvijek je dobro.Taj zna šta je riba i kako se radi. U koliko mogu doći po tebe?

- Loviš u mutnom. Koristiš se mojom slabošću da iznudiš pristanak, ali neka ti bude. Čekam te u osam.

Znala sam da me Mihovil ne gleda samo kao kolegicu. Nisam ni ja prema njemu bila ravnodušna, ali sam ipak oklijevala uzvratiti osjećanja.

Vraćajući se s posla, u širokom sam luku zaobišla slikara. Nije bilo potrebe jer me i bez tog ne bi primijetio. Bio je zadubljen u posao. Nekoliko dječaka stajalo je oko njega i promatralo šta radi.

Večera sa Mihovilom bila je pun pogodak. Dobro okruženje, dobra hrana i piće, bili su prava podloga za ugodne trenutke. Razgovarali smo o svemu i svačemu, no najviše o poslu. I on je volio hotelijerstvo i smatrao je da je budućnost naše zemlje u turizmu. Nelagoda koju sam nosila u sebi poslije razgovora sa slikarom sasvim je izbledjela. Sjetila sam se tek navečer kada sam skidala šminku. Pogledala sam se u ogledalo i nastojala odgonetnuti kakve su to plave boje oči moje. Možda bi pametno bilo češće nositi odjeću koja će upravo isticati tu boju, pomislila sam.

Ujutro sam se dobro osjećala u bijelom odijelu i plavoj košulji. Bila sam zadovoljna svojim izgledom. Rani jutarnji sati nisu vrijeme za ulične slikare, pa nisam očekivala da je već tamo. No, prevarila sam se. Zapravo izgledao je isto kao i jučer, kao da se nije ni pomaknuo sa mjesta. Iste izlizane traperice i košulja zamazana bojama, pohabani slamnati šešir na glavi, isti širok osmijeh.

- O dobro jutro! Vas sam čekao da bi mogao započeti dan.

- Mene? Što ja imam sa vašim radnim danom? Možda ste ipak našli neku sliku koje biste se riješili - zlobno sam primijetila.

- Još nisam. Ali da bih naslikao nešto novo, potrebno mi je još jednom pogledati u vaše oči. Nisam još pogodio nijansu i zato sam vas želio sresti.

Odmahnula sam rukom i uputila se na posao. Mihovil je već bio u redu kada sam došla. Buket cvijeća na mom stolu takođe.

- Hvala ti za lijepu večeru, nadam se da nije posljednja - rekao je čim sam ušla.- Vidio sam kroz prozor da razgovaraš sa slikarom. Jesi li uspjela vidjeti njegove radove?

- Nisam, ali me i ne zanimaju previše. Tip je prilično naporan.

- Vjerovatno mu se sviđaš. Imam razumijevanja za to. Osim toga on je slikar, ima oko za ljepotu, a ti u tom odijelu dobro izgledaš.

Nisam željela razgovarati o tome. Imala sam i pametnijeg posla. Ipak, vraćajući se s posla izdaleka sam bacila pogled na slikarovo platno. Nisam uspjela vidjeti šta radi, ali sam vidjela da se nešto plavi. Taj je doista poludio. Sad će natrackati neke plave mrlje po platnu i to će proglasiti umjetnošću, zavrtjela sam glavom.


Slijedećih dana držala sam se dalje od slikara i njegovih komentara. Uglavnom sam ih uspjela izbjegavati ako se ne uzme u obzir zvižduk koji bi uputio za mnom kada sam prolazila. Bio je to pravi mangupski zvižduk kakav se rijetko čuje. Podsjećao me na starinske fimove i “galebove” s morskih riva kakvih više nema. To me istovremeno naljutilo i otjeralo.

Mihovih me opet uspio nagovoriti da navečer izađemo na večeru. Nakon toga naša je veza počela poprimati konkretnije oblike. Nismo još bili pravi par, ali sve je upućivalo da ćemo uskoro biti. Voljela sam ga na neki poseban način, no nisam bila luda za njim. Zapravo sam od svoje buduće veze puno više očekivala. Sve sam svoje planove do tada uspijevala ostvariti, pa sam očekivala da se će se u mom životu pojaviti neko poseban. Stalno sam se nadala da će se u mom životu pojaviti muškarac za kojeg ću odmah znati da je pravi.

Za razliku od mene moji su roditelji bili oduševljeni Mihovilom. Da se njih pitalo, oni bi već s njegovim roditeljima ugovarali svadbu. Ja sam se na to smješkala . Ni tu mogućnost nisam odbacivala, ali sam žurila.

Susreti sa slikarom postali su dio moje svakodnevnice. Naši verbalni okršaji bili su redoviti jer si je svašta dopuštao. Jedan dan popriječio mi je put samo da mi pogleda u oči, drugi dan zviždao za mnom, treći dan bi mi poslao nekog dečka da trči za mnom i zamoli me da se okrenem. Svašta mu je padalo na pamet. Ispočetka sam se ljutila, ali sam ga poslije prihvatila takvog šašavog. Shvatila sam da je bolje proći pokraj njega i progovoriti riječ dvije nego riskirati da zviždi za mnom.

- Čuj jesi li vidjela što je onaj slikar danas poslagao oko sebe? Taj stvarno nije normalan - rekao mi je Mihovil čim je ušao u ured.

- Nisam, jutros sam došla rano, prije nego što se smjestio, ali vjerujem da nisam puno izgubila.

- Varaš se, draga moja, jako se varaš. Otiđi i pogledaj. Cijela izložba slika, gotovih, polugotovih, skica i na svima njima ti. Eno, pogledaj kroz prozor, svi tamo zastajkuju i gledaju. Mislio sam da znaš pa sam htio ćuti tvoje mišljenje.

- Možda ti se samo tako učinilo.Toliko drzak valjda ipak nije. Vidjet ću kad budem išla kući s posla - pravila sam se ravnodušnom, a jedva sam dočekala kraj radnog vremena da vidim o čemu je riječ.

Nikome to ne bi priznala, ali imala sam tremu od susreta s tim slikama. Bog zna šta je taj naslikao! Kada sam prišla bliže, slikar je tobože nezainteresovano sjedio na svom mjestu. Naslonio se na zid, stavio šešir preko očiju i dremuckao na suncu. Nisam znala šta mi je činiti. Na njegovim slikama stvarno sam bila ja: u bijelom odijelu, u ljetnoj haljini, u kratkoj suknji, na visokim potpeticama...

Što mi je činiti? Ako se pobunim, značit će da sam se prepoznala, odat ću priznanje njegovoj umjetnosti. Ako šutim, ko zna šta je spreman još naslikati. Može sutra osvanuti i ženski akt s mojom glavom, kako onda objasniti ljudima da mu nikad nisam pozirala?

Zbunjeno sam odjurila kući. On se nije ni pomakao, mogu misliti kako je uživao u mojoj zbunjenosti. Roditelji su primjetili da sam se vratila odsutnih misli. Pokušali su diskretno doznati o čemu je riječ.

- Ne znam šta da radim s jednim drskim slikarom koji je ispred hotela napravio cijelu izložbu mojih slika – napokon sam istresla bijes iz sebe.

- Tvojih slika? – tata je podigao obrve i spustio novine.- Odakle tvoje slike kod njega? Jesi li mu pozirala?

- Ma daj kakvo poziranje! Naslikao je hrpu slika, a da me nije ni pitao za dopuštenje.

- Pa onda nisi ti, nego ti se samo čini da su slike nalik na tebe.

- Stvar je u tome što znam šta sam vidjella!

- A jesu li te slike uvredljive? Mislim jesu li poze neukusne?- pitao je tata

- Ima ih svakakvih: kako se ljutim, smijem, odlazim, dolazim, ali nisu uvredljive.

- Pa što se onda ljutiš? Čovjek radi svoj posao, a vjerovatno ima i talenta. Pitam se samo kako ih je uspio napraviti.

- Lako, po cijeli dan ne radi ništa, nego samo gleda kako će mi napakostiti - siktala sam

- To mu je i očito uspjelo. Mirno je odgovorio tata i izjavio da odmah mora otići da vidi šta je posrijedi. Mama mu se naravno pridružila.

U strahu sam očekivala mamin i tatin povratak. Mislila sam da će doći s vješću kako se čitav grad smije mojim slikama, no prevarila sam se. Već s vrata vidjela sam da su zadovoljni.

- Čuj, to je krasno. Kako je samo uhvatio tvoje karakteristike. On je doista pravi umjetnik. Željeli smo kupiti tvoje slike, ali on ne dopušta. Kaže da su to samo skice i da nisu na prodaju.

- A jeste li mu rekli da ste moji roditelji. Čak nije htio potvrditi da je riječ o tebi. Samo se smješka i vješto izbjegava razgovor o tome.

Zaprepastila me reakcija mojih roditelja. Umjesto da me savjetuju da ga tužim, oni me nagovaraju još da ga platim. Samo sam razmišljala kako da se domognem tih slika.
Spasonosno riješenje bio je Mihovil. On je stvar shvatio ozbiljno, i otišao je razgovarati s njim. Kako su razgovarali, nisam doznala, ali sam shvatila da je razgovor bio normalan.

- Bio je to pravi muški razgovor. U svakom slučaju, bilo je uspješno.

Kada sam slijedeći dan išla na posao, slikara nije bilo. Sav nakupljeni bijes ostao je u meni. Nije ga bilo ni narednog dana. Bijes se ugasio, ali je ostala neka tuga i praznina. Mjesto na kojem je sjedio ostalo je prazno. Kada se samo sjetim da je sve počelo zbog toga što sam ga željela maknuti s tog mjesta.

Sa slikarom kao da je otišlo još nešto: moja i Mihovilova veza nije se razvijala kako treba. Nismo se svađali, niko nikog nije varao. To što smo i nakon veze ostali prijatelji potvrđuje samo da je to bio neuspio pokušaj u ljubavi. Kada sam jednu večer vidjela Mihovila kako u naš restoran uvodi vrlo zgodnu gošću, srce mi je na trenutak zatitralo. Ali umjesto prave ljubomore u meni se pojavila tuga. Ni on očito nije bio onaj pravi.

Ljeto je izlapljelo kao i naša ljubav. Više je gostiju odlazilo nego dolazilo. Sve je bivalo spokojnije. Sve dok jednog dana u luku nije uplovila jedna prekrasna jahta. Ljudima je zastao dah od pogleda na nju. Meni je zastao dah na jednog njenog putnika. To je to! Uzviknuo je glas u meni. I noge su mi malo klecnule kada je suncem opaljen muškarac silazio na kopno. Da baš sam tako zamišljala princa iz snova.

Što sad? Kako ga upoznati? To me pitanje mučilo cijeli dan i čitavu noć. Nisam mogla da se šetkam oko jahte niti da očekujem da ću ga sresti u trgovini.... Onda mi se lampica upalila. Odmah sam se uputila u direktorov ured i predložila da goste s jahte pozovemo na večeru u konobu hotela. Oko takvih gostiju se vrijedi potruditi. Kao što sam i očekivala direktor je prhvatio ponudu, i ne samo to nego je meni povjerio čitavu organizaciju. Morala sam odmah da se pokrenem jer vremena nisam imala na pretek.

Trud se na kraju isplatio. Večera je bila čarobna. Sve je bilo na svome mjestu, a i razgovor je išao u željenom toku. Doznala sam i ono što je mene najviše zanimalo: Mark je sin vlasnika jahte i nije oženjen. A što je još važnije, ni on nije imun na moje ženske atribute. Među nama se ništa nije dogodilo, ali sam znala da postoji privlačnost.

Redale su se slike pred mojim očima; sve jedna ljepša od druge. Zamišljala sam se na putovanjma s Markom, na palubi jahte, u šetnjama. Mark mi se istinski sviđao. Bio je mladić iz mojih snova, a to što je sin bogatog oca samo je bila dodatna kvaliteta.

Slijedeći dan na stolu su me dočekali bombonjera i buket cvijeća. Tu je bila pozivnica da ih posjetim na jahti. Sa zadovoljstvom! To sam samo čekala!

Opet je usljedila ceremonija dotjerivanja, biranja odjeće i svega onoga lijepog što spada u prve dane zaljubljenosti. Susret na jahti je bio nešto više od privlačnosti i ja sam znala da ćemo se opet vidjeti. I to ne samo vidjeti nego da ćemo naredna tri dana provoditi intenzivno. A onda je došlo vrijeme da jahta digne sidro.

Društvo s jahte veselo je odmahivalo, a ja sam sve manje mahala. Kada je potpuno iščezla morala sam se oštinuti da provjerim da li je sve to stvarnost. Sva sreća da sam ured dijelila s Mihovilom, koji je bio zaljubljen, pa nije primjećivao šta se sa mnom događa.

Glas od Marka tek je stigao slijedeći dan, zapravo SMS poruka. Pisao je da mu nedostajem i da misli na mene. Tada je počelo vrijeme slanja naših poruka i e-mailova. Stizali su u pravilnom ritmu, kod njega kao da je sve bilo uredno, pravilno i racionalno. Baš kao na jahti, ništa ne prepušta slučaju i svaka stvar ima svoje određeno mjesto.

Poruke su uredno stizale i kad su jesenske kiše postale hladne i turobne. Ni sama ne znam da li su me njegove poruke usrećivale ili unesrećivale. Bilo mi je drago čitati ih, ali sam osjećala da kopaju prazninu u mom životu. Bila sam i nisam bila u vezi sa dečkom kojeg bi poželjela svaka djevojka. Neke su mi djevojke zavidjele, ali ja sam osjećala da moj status nije riješen. Nas dvoje smo bili trezveni ljudi na početku karijere. Znali smo da za uspjeh moramo i ponešto žrtvovati. Takvo je bilo i Markovo objašnjenje i nisam mogla ne složiti se s tim.

A onda je stigao Markov poziv da ga posjetim. Koliko je bio u pravu tek mi je postalo jasno kada smo počeli dogovarati termin. Oboje smo imali obaveza tako da smo se dogovrili da ga ja posjetim za vrijeme adventa, a da se za Božić vratim kući.

Eto, sreća se ponovo vraća u moj život. Sve se slaže kako treba rekla sam samoj sebi. Markove roditelje sam upoznala na jahti, znala sam da su imućni, ali tek mi je boravak kod njih otkrio o kakvom je životnom standardu riječ. Kuća, bolje rečeno dvorac u kojem su živjeli, odmah je odavao da se tu generacijama živi dobro. Uskoro sam shvatila kako i do toga dolaze.

Cijela je porodica bila silno zaposlena. Svi su imali svoje mjesto u trgovini koja se godinama bavila trgovinom nekretnina i umjetnina. Naporno su radili po cijeli dan. Markov otac kao da je već počeo posustajati pa je Marku prepustio većinu poslova s nekretninam, a on se okrenuo svojoj staroj ljubavi - umjetnosti. Podjednako su ga zanimali antikvitet i moderna umjetnost. Pronalaženje unikata nije mu bio samo posao nego i hobi. Toliko je volio svoj posao da je satima mogao pričati o svakom komadu koji je pronašao.

Marku je pomalo ta njegova strast išla na živce. On je volio sigurnije i konkretnije poslove. Zato valjda i nije obraćao pažnju na to kada nas je njegov otac pozvao na izložbu. S dubokim je uzdahom pristao da se “i to odradi kad se mora”.

Da ne uvrijedim starog gospodina, ja sam se pravila da s oduševljenjem prihvaćam poziv, ikao me stajanje s čašom u ruci u gomili nepoznatih ljudi baš i nije privlačilo. Markovo nezadovoljstvo još je povećala gužva u prometu.

- I šta kažeš na to?- ispitivački me gledao Markov otac.

- Pa moram malo pogledati. Vidim da se po zidovima nešto plavi, izgleda da je slikaru nedostajalo drugih boja - našalila sam se

- Tek kad mi se pogled smirio shvatila sam da se radi o nečemu bliskom. Bilo je to more, naše more, naše nebo, naše kuće i naše kale. Nisam baš veliki poznavatelj umjetnosti, ali ono što sam vidjela odjednom je razgalilo. Postalo mi je toplo oko srca.

- A ko je uopće slikar? Ovo nije mogao naslikati kontinentalac?

- Eh to sam želio čuti. Mark je kupio u jednoj luci sliku za uspomenu. Stavio sam je u salon i odmah shvatio da nije riječ o običnom slikaru. Potražio sam ga i kupio sve što se može kupiti. Za tog momka će se još čuti, vjeruj mi.

Probijajući se kroz gužvu, stigli smo i do slikara. Čim sam ugledala njegova leđa, iako su bila u sakou, meni su ta ramena imala poznato držanje. Kada su nam se pogledi sreli, zadrhtala mi je cijel utroba. Naš slikar! Moj slikar! Muškarac s kojim sam se danima svađala i vodila hladni rat, stajao je preda mnom. U elegantnom odijelu, u stranom gradu, sa čašom u ruci, smješka se jednako zbunjeno kao i ja.

- Ne mogu vjerovati da je glavna muza ove izložbe stigla na njezino otvaranje i bez poziva. Odakle ste samo doznali?

- Ništa nisam doznala, ovdje sam slučajno.

- A s kime, kako?

- Pa ovaj.. s prijateljem i njegovom obitelji - promucala sam ne znajući kako da predstavim Marka.

- A vaš zaručnik ili možda već suprug?

Nisam imala pojma o kakvom suprugu on priča, ali sam ubrzo shvatila da je riječ o Mihovilu.

- Ah pa to je prošlo.

- Ma nemojte mi reći da ste prekinuli, a bili ste pred udajom - zamišljeno je rekao. –Mene je zamolio da vas prestanem slikati da vam ne zagorčavam dane pred vjenčanje.

- To je rekao? – upitala sam iznenađeno

- Da, upravo to. I šta mi je drugo preostajalo nego da pokupim stvari i da odem. Nisam tako egoističan. Od čitave priče ostala je samo plava boja. Danima sam sjedio i samo mi je ta boja u glavi bila. Morao sam to izbaciti iz sebe. I onda su se neke slike ljudima svidjele i eto me tu.

- Želio sam izložiti i neku od tvojih slika, pardon, vaših, ali sam obećao tvome zaručniku da to neću činiti. Jednu sam ipak ostavio. Oprosti što ne govorim vi, ali danas sam bio s tobom u mislima, tako da sam si tu slobodu dopustio.

Uzeo me pod ruku i proveo kroz gužvu. Mark je pričao s nekim prijateljem i nije ni primijetio da me nema. Čudan me osjećaj obuzeo kada sam se našla pred slikom. Sve boje, mirisi i okusi naše ulice gotovo da je bilo moguće osjetiti. Sve, sve, prkos, ljutina, i malo smiješka u očima što mi ga je dao.

- I ? – ispitivački me gledao.

- Što, i ? Bez riječi sam - rekla sam tiho.

- Ma ko bi rekao da i ti možeš ostati bez riječi. Valjda si sve riječi potrošila na svađu sa mnom. Eto to se događa onima koji govore kad ne treba. Ostanu bez riječi onda kada im najviše treba - u svom poznatom stilu rekao je Marin, stavio mi ruku preko ramena i nježno vrlo nježno privukao k sebi.

Svijet se odjednom okrenuo oko mene. Noge su drhtale, leptirići po trbuhu titrali, a munje su sijevale. Ovo s munjama gotovo da je bilo stvarno. Neki fotoreporteri u lovu na senzacije, dobro su ocijenili da se tu nešto neobično događa.

- Maknimo se od ove slike, još će te neko prepoznati pa ću opet imati posla s tobom i tvojim odvjetnikom. Ne želim se više svađati - u šali je rekao Marin.

- I nećeš. Priznajem te za slikara, i dopuštam ne samo da pokažeš slike, nego i naručujem jednu.

- Prihvatam narudžbu, ali pazi ja radim sporo i svjesno. Volim raditi po lijepom i sunčanom vremenu, kad mi dođe inspiracija. To može značiti da će poziranje trajati godinama.

I trajalo je. Zapravo još traje. Nekoliko slika otkupio je i Mark. Ne zbog mene ili zbog umjetnosti, nego zato što su dobra investicija. S njegovim ocem već je drugačije. On im se osobno divi i podržava Marina u radu. Veselim se njegovom ponovnom dolasku k nama. On uistinu zna uživati i u moru i u životu. Marin i ja naprosto obožavamo takve ljude.


KRAJ

/svadbeivjencanja.ba/