Brakovi danas sve češće pucaju jer partneri imaju previsoka očekivanja

pročitaj više

NAJLJEPŠE LJUBAVNE PRIČE: Prevara mi je potpuno izmijenila život

Sve o čemu sam maštala ostvarila sam udajom za Slavena. Dobili smo Anju i Miloša, i živjela sam za svoju djecu i muža sve do trenutka kada sam shvatila da moj život nije toliko savršen koliko mi se činilo da jeste. Neobjašnjivi “kvrc” u glavi zauvijek me je promijenio!

Objavljeno: 08.07.2014

Za pregled fotogalerije u većoj rezoluciji kliknite ovdje

Oni koji me poznaju iz tinejdžerskih dana znaju da sam dobar dio mladosti “utrošila” na maštanje o prelijepoj kući, o sretnom braku sa čovjekom koji me voli, koga obožavam i sa kojim imam bar dvoje preslatke djece. Da je vrijedilo maštati i sanjati o takvim stvarima, ispostavilo se već nekoliko godina nakon mog punoljetstva.

Slavena sam upoznala na birou za zapošljavanje. Upravo sam prebirala po dokumentima koja je trebalo predati referentnu kada me je neko u prolazu “zakačio”, zbog čega je hrpa papira koju sam se trudila da zadržim poletjela na pod.

- Izvini, bilo je slučajno - čula sam muški glas dok sam u čučećem položaju skupljala rasute papire.

- Kao da je važno da li je slučajno ili namjerno kada ću svejedno izgubiti red – rekla sam.

- Nećeš. Bez brige, evo, ja ću ti pomoći – nastavio je razgovor.

Do posljednjeg papira stigli smo gotovo istovremeno. Držeći ga kao da smo zajedno osvojili neko vrijedno priznanje, uglas smo pobjedonosno zaključili:

- Ovaj je posljednji!

Tek tada smo se pogledali i bilo mi je istog sekunada jasno da je ova scena bila proizvod sudbinskog spleta, okolnosti. Zaljubili smo se, kada smo nekoliko dana kasnije ukapirali, na prvi pogled. Nije trebalo mnogo vremena da shvatimo da su nam interesovanja i želje iste, da volimo iste filmove i da slušamo istu muziku. Nismo bili iznenađeni čak ni kada smo dobili posao u istoj firmi. Nekako nam je sve to djelovalo normalno.

Besprijekorno je funkcioniralo!

Poslije godinu dana zabavljanja, na opće oduševljenje i njegovih i mojih roditelja, odlučili smo da se vjenčamo. Iznajmili smo mali stan, naše utočište dok se ne uselimo u lijepu, dvospratnu kuću koju su finansirali naši roditelji. Tri godine strpljivo smo čekali trenutak preseljenja i tek tada smo počeli da planiramo proširenje porodice. Kuću smo opremali sa velikom strašću i lakoćom uživajući u svemu što smo, za relativno karatko vrijeme, postigli.

Godinu dana po useljenju u taj naš dvospratni raj rodila se Anja, a dvije godine kasnije dobili smo i Miloša. Slaven je radio, a ja sam, logično, iskoristila sva moguća bolovanja koja su mi sljedovala da bih što više vremena provela uz naše mališane. Kada je došao trenutak da se vratim na posao, a mene počela da hvata panika zbog činjenice da ću morati da ostavljam djecu bakama i vaspitačicama, Slaven je sve moje muke prekratio izjavom:

- Niko djeci ne može nadomjestiti majčinu nježnost. Plata mi je dovoljno velika da možemo lagodno da živimo i, mene što se tiče, slobodno možeš da daš otkaz.

Nije morao da mi ponovi. Jedva sam dočekala da mi glasno potvrdi ono o čemu sam, u tom periodu svakodnevno razmišljala. Sve je besprijekorno funkcionaisalo. Ujutro sam se budila prije svih, dnevne potrebštine iz prodavnici i sa pijace donosila sam kući još dok su se svi meškoljili po krevetima. Dok bi se Slaven spustio iz spavaće sobe do kuhinje, na stolu ga je čekala kafa uz obavezne dnevne novine, i naravno svježe ispeglanu košulju. Godinama je čitao novine uz tu prvu jutarnju kafu, dok sam ja trčkarala uz i niza stepenice, kako me koje dijete pozove. Bila sam im potpuno posvećena i znali su da na mene mogu da računaju u svakom trenutku. I Slaven je to znao i vjerovala sam da je bio sretan. Vremenom sam shvatila da je moj život bio satkan od života mojih ukućana i da sam sve činila da bih njih usrećila. Jer, napokon, moja jedina sreća i želja bila je da njih vidim zadovoljne.

Do Anjinih srednjoškolskih dana i početka Miloševog puberteta vrijeme je proteklo nevjerovatnom brzinom. Čini mi se da se nisam ni okrenula, a njihove dječije cipelice koje su zamijenile neke modernije i veće, već sam odlagala po kutijama na tavanu. Poželjela sam u nekom trenutku dnevnik da vodim, ali sam odustala jer mi se činilo da ne mogu da zapišem sve ono što se munjevitom brzinom dešavalo.

Živjela sam za njihovu sreću!

Upamtila sam sve boginje koje su preležali, svaku njihovu prehladu zbog koje noćima nisam spavala da bih čula kako dišu. Pamtim i više puta razbijena Milošova koljena i Anjin usplahireni pogled, kada mi je saopštila da je dobila prvu menstruaciju. Pamtim i Slavena koji se prenemagao kada je prvi put sa Milošom trebalo da vodi pravi muški razgovor. Hoću da kažem: nisam stigla pola od toga da zapišem ali sam zato uspjela da zapamtim. Slaven se na račun mog slonovskog pamćenja više puta šalio:

- Jednog dana pokvariće se taj tvoj kompjuter koji nosiš u glavi, a mi ćemo kolektivno odahnuti jer ćemo konačno shvatiti da čak ni ti nisi savršena.

Zasmijavale su me te njegove riječi, a istovremeno su mi davale snagu da budem još bolja, još savršenija majka i žena koja može da se suoči sa svim izazovima. Sad znam da sam pretjerivala, ali tada sam vjerovala da je sve što radim ispravno i da bi svako odstupanje od ustaljenog šablona prouzrokovalo kolaps čitavog sistema. A to, gledano iz moje perspektive, nije moglo, nije smjelo da se desi. Sve konce sam, kako mi se činilo, držala u svojim rukama i marljivo sam pratila sve što je bilo u vezi sa fizičkim i psihičkim zdravljem moje porodice. Kada se Anja zaljubila, znala sam to i prije nego što mi je jedne večeri saopštila da se u njeno srce uselio jedan Milan.

Gledala sam kroz otvoreni kuhinjski prozor dok se vraćala iz škole. Na licu joj je titrao zagonetni smiješak i istog trenutka znala sam da je taj osmijeh prouzrokovao neko ko je našao put do njenog mladog srca. Taj njen osmijeh istovremeno me je raznježio i rastužio jer sam tek tada postala svjesna činjenice da moja mala Anja nije više mala i da će možda to moje dijete završiti, ne daj Bože, u zagrljaju nekoga koga ne zaslužuje. Ta pomisao me je uznemirila, ali sam se ipak potrudila da to osjećanje potisnem i da ne dozvolim da pomisli da nemam povjerenja u nju. Ništa je nisam pitala, čekala sam da sama osjeti potrebu da mi kaže.

Bio je petak, jasno se sjećam, kada je ušetala u kuhinju tražeći “brzinsku limunadu”, i tiho, kao da ne želi da je niko više osim mene čuje, prošaputala:

- Mama, je l’ znaš šta je novo?

- Ne znam – rekla sam.

- Od prije neki dan imam dečka.

Bacila sam pogled na ono njeno milo lice, uhvatila sam iskrice u njenim očima i upitala:

- A kako je ime dasi?

- Milan – rekla je nešto glasnije, a onda nadugačko počela da priča:

- Treba da ga vidiš. Prelijep je. Djevojke iz mog odjeljenja sasvim su poludjele kada su saznale da smo nas dvoje zajedno… Ima najljepše oči na svijetu.

- Koje su boje? – upitala sam.

Malo je čutala pa je rekla slegnuvši ramenima:

- Ne znam… Mama, da li je normalno to što ne znam kakve su boje njegove oči kada smo već…znaš?

Zemljo otvori se i progutaj me, pomislila sam čuvši tu rečenicu. Polako, govorila sam sebi, možeš ti to, hrabra si i vješta žena, samo ti treba vremena da prihvatiš neke stvari.

- Ne znam, Anja… Šta ste se već? – trudila sam se da mi glas ne zadrhti.

- Pa ono…ma, znaš…

- …misliš…poljubili?

- Daj, bona, mama u kojem vijeku ti živiš? Poljubili smo se još davno, ne pričam ti o tome, nego o seksu?

Došlo mi je da zaurlam: “O kakvom seksu govoriš, tek ti je petnaest godina”! Mogla sam da eksplodiram ali sam se ipak nekako pribrala.

- Seks, kažeš - jedva izgovorih. – Šta si me pitala u vezi sa tim?

- Pitala sam te da li je normalno to što sam upražnjavala seks sa njim, a još uvijek ne znam kakve su boje njegove oči.

- Pa vidiš zlato – promrmljah - ne znam da li je normalno, ali dešava se…

- OK – rekla je veselo.

Kasno te večeri kada je Slaven stigao sa posla, zatekako me je kako pokušavam da popijem i posljednji decilitar pelinkovca.

- Slavice – upitao me je – nije ti dobro? Šta to radiš?

- Pokušavam da se napijem, ali mi ne ide.

- Zašto? Šta se desilo?

- Naša kćerka spava s nekim Milanom – rekla sam rasplakavši se. - Ona je, Slavene, još dijete, tek joj je petnaest godina. Ne mogu da prihvatim da moje dijete o kome brinem, čije disanje osluškujem, grli i ljubi neko za koga ne znam ni ko je ni šta je. Jednostavno, ne mogu da prihvatim da mi je tako nešto promaklo, a znaš i sam koliko sam se trudila.

Gledao me je nekoliko minuta kao da ne vjeruje da čuje to što mu govorim, a onda je staloženim glasom pokušao da mi objasni da ći jednom morati da se suočim sa činjenicom da naša djeca više nisu mala.

- Slavene – rekla sam mu – nemoj to da mi govoriš. Ako sam emotivna, nisam luda. Sve mi je jasno, samo nisam očekivala da će meni, koja oduvijek sve konce držim u svojim rukama, promaknuti tako nešto.

- Promaknu nam, ljubavi, i neke očitije stvari, a kamoli to. Ponešto nam se dešava bez obzira na naše želje, ali je dobro to što sve, prije ili kasnije, dođe na svoje mjesto.

Htjela sam da povjerujem u te njegove riječi, da zaspim i da, kada se probudim, budem potpuno nova, neopterećena žena. Međutim, do tog trenutka prošlo je mnogo, mnogo vremena.

“Kvrc u glavi”!

Ne znam gdje bih danas bila. Pretpostavljam da bih završila ne nekom psihijatrijskom odjeljenju pitajući se kada će moja porodica doći u posjetu, da se nije desilo nešto što me je prisililo da se trgnem i počnem ponovo da živim svoj, a ne život svojih ukućana.

Anja je već bila na drugoj godini fakulteta, Miloš završavao gimnaziju, a Slaven je sve češće odlazio na višečasovna druženja sa kolegama. Svoju uobičajenu maršutu kuća – prodavnica - pijaca, jednoga dana, iz neobjašnjivog razloga, odlučila sam da promijenim besciljnim odlaskom u grad. Razgledala sam izloge ne sluteći da ću iza jednog vidjeti moga Slavena u zagrljaju prekrasne brinete. Stajala sam ispred tog izloga, čini mi se, vijekovima. Bila sam iznenađena, zaprepašćena, zbunjena. U glavi mi je tutnjalo i bila sam uvjerena da tu, pred tim izlogom, doživljavam nervni slom.

Ni sama ne znam kako sam se odlijepila od tog stakla, ušla u prvi taksi i otišla kući.
Jedino čega se jasno sjećam jeste da nisam ni suzu pustila. Sjedila sam satima gledajući u nepostojeću tačku na zidu, a onda kao robot, počela sam da pospremam kuću. Bilo je kasno popodne kada sam osjetila potrebu za snom. Nisam stigla ni da se istuširam, onako obučena, legla sam u krevet i zaspala.

Do tog dana ili, bolje reći do narednog, nisam vjerovala u čuda. A onda se ono ipak desilo. Budilnk je zazvonio uobičajeno rano. Ustala sam odmorna, prvi put za dvadeset i kusur braka. Prvi put bez ikakve potrebe da jurnem, da peglam Slavenovu košulju i da pripremam doručak za djecu. Lagano sam otišla da pristavim sebi kafu bez trunke panike da neću stići da obavim sve na vrijeme.

- I ne treba – rekoh sebi dok sam se posmatrala u ogledalu – Svi će se oni snaći bez tebe. Došlo je vrijeme da misliš malo na sebe.

Ispijala sam kafu dok je Slaven trčkarao po kući tražeći bar jednu ispeglanu košulju.

- Je l’ ima neka čista košulja? – pitao je.

- Ne znam – rekla sam bez trunke griže savjesti.

- Ništa, nema veze – rekao je. – Obući ću duks ispod sakoa.

- Obuci – uzvratih pomirljivo.

Gledao me je dok sam sa strašću ispijala svoju toplu kafu, o onda, shvativši da njega ne čeka ista takva, rekao da će na poslu popiti prvu jutarnju.

- Jesi li dobro, Slavice? – upitao me je prije nego što je izašao iz kuće.

- Nikad bolje – rekla sam mu najiskrenije.

- Drago mi je…Zdravo.

Ne znam šta su Anja i Miloš pomislili da mi se desilo kada su tog i narednih dana shvatili da njihova mama više ne trči od jednog do drugog i ne zapitkuje ih šta je novo, šta bi voljeli da jedu sutra za ručak, da li im nešto treba. Da su me pitali, rekla bih im da mi je nešto kvrcnulo u glavi i da više nisam ona nekadašnja. Drugo objašnjenje u tom trenutku zaista ne bih mogla da smislim.

Prošlo je dvije godine od tada. Sa Slavenom sam još u braku i ne planiram da se razvedem. Išla sam prošlog ljeta sa starim prijateljicama na more u Istru. Za doček Nove godine obrela sam se na Kopaoniku i upoznala mladog i zgodnog instruktora skijanja. Nisam stigla da uživam u čarima snijega, ali sam zato uživala u svemu ostalom.

I, poslije svega mogu da kažem da mi nije žao što sam konačno dozvolila sebi da se opustim i ne nemjeravam nikome da se izvinjavam zbog toga.

Svadbeivjencanja.ba